txt

Zato je Stari Most u Mostaru simbol: neuništivosti ideje bosne i bosanskog duha, simbol neuništivosti bosanskog jedinstva u različitosti, simbol sinteze Istoka i Zapada, simbol vječnog postojanja dršave Bosne i Hercegovine i bošnjačkog bića i njegove tradicije, kulture, nacije, jezika, vjere i historije.

On se može ponekad rušiti ali će se uvjek obnavljati iznova još jači i čvršći zbog svojih simbola značenja, zbog Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, zbog ideje Bosne i bosanskog duha. Zbog pokaza i dokaza o mogučnostima življenja različitosti u jedinstvu .

Stari Most se moze ponekad rušiti ali će se uvjek obnavljati iznova još jači i čvršći zbog svojih simbola značenja, zbog Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, zbog ideje Bosne i bosanskog duha.

Hrvatska veliko državna ideologija, čiji je autor Dr. Ante Starčević, smatrala je da je BiH hrvatska zemlja, a Bošnjaci Hrvati?.

U Hrvatskoj nacionalističkoj ideologiji je, u različitom periodi i na različite načine, počev od /oca nacije/ i utemitelja savremenog hrvatskog nacionalizma, dr Ante Starčevića, preko braće Radića i Hrvatske seljačke stranke, te dr Vlatka Mačeka i ustaškog poglavnika Ante Pavelića, pa do dr Franje Tuđmana, pitanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka bilo je uvijek aktuelano. U svim političkim pogledima hrvatskih nacionalista, od asimilatorskih težnji - cvijece hrvatske nacije - do potpunog odricanja nacionalnog identiteta i državnopravnog subjektiviteta, prisutno je kontinuirano negiranje Bosne I Hercegovine , kao države i Bošnjaka, kao naroda i nacije.

Ako se ima u vidu odredba Rezolucije opće skupstine UN br.3314-XXIX u kojoj se pod pojmom agresije između ostalog navodi - korišćenje oružanih snaga jedne zemlje koje se nalaze na teritoriji druge zemlje na temelju sporazuma sa tom zemljom suprotno uvjetima predviđenim u sporazumu ili pak bilo kakav produzetak njihovog prisustva poslije isteka sporazuma - clan 2 i 3 Rezolucije 3314- XXIX od 14. 12. 1974.?,na osnovu potpisanog sporazuma o vojnom savezništvu hrvatska regularna vojska se morala ponašati tačno u sukladnosti sa tekstom toga sporazuma. Kako u tom sporazumu nije predviđeno stavljanje dijelova bosansko-hercegovackog teritorija pod kontrolu isključivo hrvatskih snaga već zajedničkih snaga, nije predviđeno stvaranje tkz. Herceg-Bosne, nije predviđeno ni uspostavljanje prisilne etničke domonacije na određenim područjima, Hrvatska se može naći na optuženičkoj klupi kao agresor.

Uz to ako se ima u vidu nastojanje hrvatska vlasti u Bosni i Hercegovini , kojoj je aktivno sekundirala vlast iz Hrvatske, da tri zajedničke provincije {Zenicka, Travnicka, Mostarska}, u kojima je živjelo 43% Bočnjaka i 41% Hrvata proglase hrvatskim provincijama i da uspostave čisto nacionalnu administrativnu vlast, uvede nacionalnu vojsku i policiju argumenti za dokazivanje hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu se umnožavaju..

Zahtijevom da se tkz Herceg-Bosna prizna kao samostalna politička tvorevina unutar jedne države poslužilo je kao platforma ze legalizaciju srpskih zahtijeva kako u Bosni i Hercegovini tako i u samoj Hrvatskoj. Takva hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini umnogome je prušala podršku srpskoj agresorkoj politici. Također takvom politikom prema Bosni i Hercegovini Hrvatska je umnogome utjecala na deaktualizaciju srpske osvajčke politike .

Uz to ovakva politika Hrvatske prema Bošnjacima u Bosni i Hercegovini umnogome je uticala na slabljenje njenog položaja u islamskom svijetu, dakako, samim tim i u međunarodnoj zajednici.. Hrvatska je imala veliku historijsku sansu da koristeci se pojačanim uticajem islamskih zemalja na Balkanu, bliskošću hrvatskog i bošnjačkog naroda, komplementarnošću političkih i ekonomskih interesa Bosne i Hercegovine i Hrvatske , obezbjedi širu i sigurniju zaleđinu za razvoj jadranske regije koja predstavlja njenu najveću razvojnu šansu. Hrvatske agresorske aspiracije prema Bosni i Hercegovini prijete da se Hrvatska umjesto kooperacije i saradnje sa islamskim svijetom promovira u novi štit ?

obrane Zapada od tkz. Nadirajuceg fundamentalističkog islama, čime zapravo stupa u prirodno saveznistvo sa srpskom agresorskom politikom. Tako umjesto da izrasta u jednu od glavnih integracionih spona izmedju EU i islamskih zemalja , u jednu od glavnih spona globalnih integracionih procesa u svijetu , da izrasta u modernu državu čije će postojanje i egzistencija imati vitalan interes za EU, Hrvatska sa ovakvom politikom sve više izrasta , zajedno sa srpskom politikom u glavni generator novih sukoba i novih ratovanja.

Od vremena kada se Zemlja Bosna prvi put spominje u pisanim historijskim izvorima u djelu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta sredinom X stoljeća Bosna i Hercegovina je do današnjeg vremena prolazila kroz različite državne i političke oblike organizovanja vlasti i tome odgovarajuće pravne sisteme. Ako se uzme postojanje javne vlasti za prepoznavanje političkog i državnog individualiteta neke zemlje, a ne nazivi vladara, da li je bio ban, kralj ili car, onda se može reći da je Bosna I Hercegovina imala svoj samostalni politički razvitak kao i oni Slaveni koji su zaposjeli kasnije hrvatske i srpske zemlje.

Bosna i Hercegovina, ideja Bosne i bosanski duh i Bošnjaci kao autohtoni narod i nacija su bili predmet agresije kako sa Istoka tako i sa Zapada.

Govoriti o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake znaći sjećati se i pamtiti deveti maj dan kada su HV I HVO počeli agresiju na Mostar i Bosnu i Hercegovinu, deveti novembar - dan kada je stoljetni kameni luk pod kojim se Neretva stoljećima provlačila privremeno nestao u njezinoj utrobi; ne u ime osvete koja je strana bošnjačkom biću već u ime pravde i istine kao najboljih puteva trasiranja saradnje, zajedničkog življenja i kooperacije svih bosanskohercegovačkih različitosti koje na Bosni svojevrstan način kroje jedinstvo na raskršću različitosti.

Zato je Stari Most u Mostaru simbol: neuništivosti ideje bosne i bosanskog duha, simbol neuništivosti bosanskog jedinstva u različitosti, simbol sinteze Istoka i Zapada, simbol vječnog postojanja države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog bića i njegove tradicije, kulture, nacije, jezika, vjere i historije.

Emir Ramić